Kako zastititi embrije?

Mi, koji smo prosli lijecenje neplodnosti, ne mislimo da su embriji krumpiri. Embriji su vrlo dragocjeni jer su oni nasa potencijalna djeca. Zato je i nama vazno koliko i kakvih embrija je stvoreno, gdje se oni nalaze, u kakvom su stanju, i sto ce s njima biti. Ima ljudi kojima je to samo nakupina stanica velicine zrna pijeska, samo ono fizicko, a ne metafizicko i duhovno, ali mislim da je puno vise onih koji, kao i ja, smatraju da je to potencijal koji ne mozemo samo tako odbaciti.

Istina je - koju mi (pacijenti) skrivamo ili je nismo svjesni - da prekomjerni, suvisni embriji koji preostaju nakon zavrsenja lijecenja predstavljaju jedan eticki problem. U mom slucaju, nakon 4 IVFa, 31 embrija i 11 embrija vracenih u maternicu dobili smo jednu prekrasnu curicu. U zadnjem postupku imamo dva preostala zamrznuta embrija, u stadiju blastociste. Namjeravali smo se vratiti po njih kad je Nina bila godinu dana stara, medjutim, desilo se cudo i zatrudnili smo po drugi put na sasvim tradicionalan nacin. I tako smo se nasli pred dilemom - jos djece, da ili ne? Nakon dvoje male djece covjek - i zena - se osjecaju iscrpljeno, nenaspavano i izmozdeno. Ali mi osjecamo odgovornost prema tom potencijalnom zivotu koji smo stvorili i vratit cemo se kroz dva mjeseca po nase smrzlice. Sanse za trudnocu su nekih 20-30%. Sanse za blizance su mozda nekih 5%, dovoljno visoke da bude realna mogucnost. Ali da imamo i sedam smrznuti embrija, mi bi se vratili po njih.

U Americi se zamrzavanje embrija placa godisnje nekih 500-1,000 dolara, tako da su parovi u dilemi - platiti zamrzavanje jos godinu dana, ici na jos djece, ili ih unistiti (sto je u Americi dozvoljeno). Po forumima vidim da se najveci broj ljudi odlucuje ili na mogucnost jos djece tj. dodatne postupke ili na placanje unedogled - sve osim da se embriji uniste - jer su predragocjeni, i to ne financijski, nego kad se njihova cijena mjeri u suzama, snovima i nadama.

Da li bi zakon o MPO trebao zastititi embrije, i kako? Ja sam svim srcem za zastitu embrija, ali ne naustrb fizickog ali i psihickog zdravlja zene. Ogranicavanje na 3 oplodjene jajne stanice je suludo jer zakida one zene koji ne spadaju u neki prosjek. Svakoj zeni treba drugaciji, individualni pristup.

Da bi se razumjele cinjenice o nesavrsenosti ljudske reprodukcije, evo rezultata iz jedne studije:

92 jajne stanice zdravih mladih zena (22-24 god) je biopsirano i donirano (u Americi).

Od 92 jajne stranice, 32 su bile zdrave, a 60 ih nije imalo normalan broj kromosoma (46)

Od 32 zdrave jajne stanice, 28 ih se uspjesno oplodilo, 27 ih je dozivjelo 3. dan, a 25 5. dan.

Od 60 nezdravih jajnih stanica, 57 ih se oplodilo, 52 ih je dozivjelo 3. dan, a samo 11 ih je dozivjelo 5. dan.


Razlog za toliki broj nezdravih embrija koji prezive prva 3 dana je da se tek nakon 3. dana aktivira ebrionski genetski kod i pocnu se proizvoditi vlastiti proteini, tj. tek ce se tada pojaviti posljedice krivog, nezdravog broja kromosoma, pa ce takvi embriji umrijeti prirodnom smrcu.

Ti nezdravi embriji su osudjeni na propast, ili prije u laboratoriji ili kasnije, u vec poodmakloj trudnoci. 50% spontanih pobacaja koji se dese izmedju prvog i treceg mjeseca trudnoce - je uzrokovano kromosomskim nepravilnostima. Ali 3. dana u laboratoriju oni izgledaju jos uvijek sasvim zdravo i ne mogu se naocigled razlikovati od onih zdravih, i stovise, ima ih duplo vise nego onih zdravih. Moje je misljenje da takve embrije ne treba zasticivati zakonom, niti ih smatrati bebama, jer do tog stupnja ne mogu doci.

A sto je s zdravim embrijima? Oni ce prezivjeti do 5. dana, kad ce se vratiti u maternicu u stupnju blastociste. Jos uvijek ima onih nezdravih, ali duplo manje nego onih zdravih. Ako preostanu nakon postupka, ja sam za to da se oni zastite - mozda nemaju ista prava kao vec rodjena beba, jer trebaju prebroditi jos mnogo prepreka - trebaju se primiti za stijenku maternice i trebaju prezivjeti jos 9 mjeseci u utrobi - ali jedan oblik zivota nedvojbeno jesu.

Kako zastititi blastociste? Ovdje pocinje velika dvojba. Esencijalna nesigurnost postupka MPO je koliko ce biti zdravih blastocista i koliko ce beba nastati od tih blastocista. U idealnom svijetu i u interesu i majke i djeteta je jedna trudnoca i jedna beba. U zemljama poput Svedske i Danske zakonski se propisuje da se vraca samo jedna blastocista osim u posebnim slucajevima, bas zato da se osigura najbolje rjesenje, a ostale se blastociste zamrzavaju i vracaju jedna po jedna. Na kraju, takav postupak je jeftiniji za drustvo jer su blizanci i posebno trojke, vrlo rizicne i skupe trudnoce, djeca se radjaju ranije, trebaju hospitalizaciju, ili imaju posebne potrebe (npr. 50% trojki ima jedno dijete s posebnim potrebama).

Mlade, zdrave plodne zene, npr. one gdje je muski faktor razlog neplodnosti, imaju puno vecu sansu da imaju veci broj zdravih blastocisti, a starije zene ili PCOS zene imaju puno manju sansu. Zato nije dovoljno odrediti broj kao 3 oplodjene jajne stanice da bi se uspjesno lijecilo.

Kako je zastita embrija rijesena u drugim zemljama?

U vecini zemalja zastita embrija se ne odnosi na minimiziranje broja preostalih embrija nakon postupaka, nego na zastitu od manipulacije, ili zastitu zdravlja zene.

Austrija i (odnedavno) Italija zakonom propisuju da se oplodi onoliko jajnih stanica koliko je potrebno za jedan uspjesan postupak. Time se izbjegava specifican broj, a zadrzava se namjera - minimiziranje broja zamrznutih embrija.

Njemacka ima najstariji i najrestriktivniji zakon, koji je Svicarska prepisala - a to je da se oplode sve stanice, zamrznu se u stupnju u kojem se genetski kod nove jedinke jos nije stvorio nego su majcini i ocevi DNK svaki u svojoj jezgri, i u svakom postupku moze se ostaviti najvise 3 takve oplodjene jajne stanice za razvoj, i sve koji se razviju se moraju vratiti zeni jer se ne smiju zamrznuti vec podijeljeni embriji. Kao posljedica, ima puno trojki, a u Njemackoj je dozvoljena selektiva redukcija, gdje se jedan fetus abortira da bi ostali imali bolju sansu za zivot. 2004. izvrseno je 222 selektivne redukcije vjerojatno zdravih embrija - samo zato sto nije bilo dozvoljeno zamrznuti ostatak. S druge strane, Njemacka ima nizu stopu uspjeha postupaka MPO od vecine ostalih razvijenih zemalja.

Prijedlozi koji bi imali kao cilj minimiziranje broja suvisnih zamrznutih embrija:

1. Obavezati parove koji prolaze kroz MPO da iskoriste sve svoje embrije prije ili kasnije (npr. do 50.te godine zivota). To bi potaknulo parove i lijecnike da u prvi postupak ulaze oprezno, s ciljem stvaranja malog broja blastocista - jer ako imaju 10 blastocista, prihvacaju rizik da ce imati 10-oro djece (ne odjednom).

2. Obavezati lijecnike da postupke vode tako da se minimizira broj smrznutih embrija, npr. formulacijom koju Italija trenutno ima u zakonu: "onoliko jajnih stanica koliko je neophodno potrebno za jedan uspjesan postupak"

3. Omoguciti donaciju suvisnih blastocisti neplodnim parovima. To bi npr. bio jedan oblik posvojenja nerodjenog fetusa i potencijalnog djeteta.

Po mom misljenju te bi mjere dovele do drasticnog smanjenja broja smrznutih embrija, a ne bi dovele u opasnost uspjesnost lijecenja i zdravlje zene.

Medjutim, svaka namjera zastite embrija, koja cak i po katolickoj teologiji nije osoba (stavit link),
NE SMIJE BITI:

NAUSTRB ZASTITE ZDRAVLJA ZENE(podvrgavanjem postupcima koja su fizicki i psihicki opasna) i

NAUSTRB POSTOVANJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA (podvrgavanjem suvisnim i nepotrebnim dodatnim medicinskim tretmanima koje zena ne zeli) i

NAUSTRB PRINCIPA JEDNAKOSTI SVIH LJUDI (propisivanjem jednakog tretmana za razlicite fizicke situacije koje kao posljedicu imaju razlicitu stopu uspjeha za razlicite zene)

tj. u odvagivanju zastite embrija i zastite odrasle ljudske osobe od krvi, mesa, nade, snova i boli, trebala bi prevagnuti potonja.